Ljudima katkad fali samo malo... Samo malo da osjete njenu veličinu. Jer njena je veličina u njenoj moći... Moći da začara i najsnažnije biće. Da ukroti svačije srce. I ono najtvrđe... Ima sposobnost da razbije čovjekovu vanjštinu i dopre duboko u njega, i iz zvijeri ga pretvori i pticu. Pticu koja leti začarana, pticu koja dohvaća najviše oblake. Zbog nje ispuštam suzu, zbog nje činim ono što inače nebi. Čini mi se kao da imam sve, kao da mogu učiniti sve, osjećam se potpuno neograničeno... Sve to zbog nje... Mnogi joj za simbol uzimaju ono što im najviše znači, uspoređuju je sa najskupljim i najboljim materijalnim stvarima, ali ja ne... Jer znam, nema ničega što vrijedi toliko, nema stvari s kojom ju mogu usporediti... O njoj postajem ovisan, toliko ovisan da uvijek ponovno želim osjetiti ono što osjeti s njom... I tu sam se mnogo puta opekao... Jer nitko, pa ni ja, ne može umjetno dobiti taj osjećaj, ne ovisi o ničemu, nema nikakvog reda... Ponekad samo dođe, ostavi trag, i ode... Tad je najteže... Jer nisam spreman na tu silu koja s njom dolazi... Ne mogu se ni pripremiti na to... Jer me „napadne“ kad potonem... I tad, čini se kao da je došla kao spasiteljica, da me izvadi... I ponekad uspije, ali ponekad se svojim greškama počnem koprcati, nesvjesno se iskoprcam, i potonem još dublje nego prije... No nadam se da je ova sad došla da me izvadi iz ovog, da će me doživotno držati visoko i da ću ostati dovoljno pametan da se još čvršće primim za nju... Jer vjerujte mi, već osjećam kako dolazi, osjećam kako me polako nosi i uzdiže, i kao što rekoh, nadam se da je ovaj put prava, i da ona mene želi, kao i ja nju... Njeno ime je...